Generacijski jaz

Odnos /roditelj-dijete/ viđen očima laika, posmatrača, jednog odraslog djeteta

Odnos roditelj-dijete je kompleksan odnos koji zahtijeva puno ljubavi, rada, strpljenja i  odricanja. Danas, u vremenu poremećenih vrijednosti, sve naprijed navedeno treba pojačati kako bi ova veza bila zdrava. Riječ „dijete“ u kontekstu ovog teksta odnosi se na dijete svojih roditelja bez obzira koliko ima godina. Roditelji moraju da shvate da djeca nisu svoji roditelji. Uprkos tome što svaki roditelj teži da njegovo dijete postigne uspjeh, ne smije preko  evlada ostvarivati svoje neproživljene godine. Dijete nije „materijal“ preko kojeg će oni graditi svoju verziju iz mlađih dana.

Ti,dragi roditelju, možda ne znaš da tvoje dijete ima afinitet prema slikanju, a uporno želiš da ono postane doktor. To je tvoja neostvarena želja, jer ti to nisi uspio iz nekog razloga. Zašto da ugasiš jedan talenat i prije nego se razvio, gurajući svoje dijete u oblast koju ne želi, ne voli, koja mu nije bliska. Biće ti žao zbog toga, kada prođu godine, kada shvatiš da je  neko tvoj  čitav život živio pod teretom očekivanja, u želji da budeš ponosan na njega, da te ne osramoti. Budi ponosan na njega sad i odmah. Budi mu podrška i vjetar u leđa. Reci mu da ga voliš, i da si uz njega i kada nije sve dobro. Svako je jedinstvena ličnost i ima pravo da bude šta želi, kao i mogućnost izbora.

Također, roditelji iskazuju dozu sebičnosti u pogledu obrazovanja svoje djece kada ona izraze želju da se školuju u drugom gradu ili državi.(ta sebičnost se ne ogleda u finansijskoj nemogućnosti plaćanja troškova školovanja). (Ne)svjesno žele vezati svoju djecu za sebe, tako uskraćujući im priliku da stiču nezavisnost i samostalnost. Nije najbolja zaštita djeteta držati ga uz sebe i tako misliti da je na sigurnom, da ga nadgledaš, da u svakom trenutku znaš  gdje je, šta radi. Djeca ne trebaju okove, osjećaj da ih porodica guši i slično. Sa djecom treba raditi, mnogo. Mnogo više od ovoga što viđamo u porodicama. Provođenje vremena zajedno, u razgovoru, u kvalitetnom radu, bez upotrebe tehnologije. Više posvećenosti, a manje trošenja novca kako bi usrećili svoju djecu.Kao što to obično biva , u svim porodicama često dolazi do neslaganja u mišljenjima između roditelja i djece. I to, ne samo u pogledu da dijete nešto želi, a roditelj mu to brani, već u svim segmentima života.

Primjera radi, danas su djeca mnogo bolja od svojih roditelja kada su u pitanju strani jezici, informatika, tehnologija, upotreba društvenih mreža. Ali, nikada i ni u kom slučaju  ta ista djeca ne smiju iskazivati nepoštovanje prema svojim roditeljima. Kakvi god bili, oni su dio jedne neraskidive cjeline. Ono što mogu uraditi i jedni, i drugi u svrhu poboljšanja svojih odnosa jeste da pomognu si međusobno da budu najbolji, da upozore na nedostatke  a istaknu vrline. Koliko god roditelji bili ljuti na svoju djecu u određenom trenutku, oni ih i dalje vole najviše na svijetu. To je bila situacija  koja je izazvala takvo  stanje kod roditelja uzrokavana  nekim postupkom njihove djece. Mišljenja sam da djeci treba omogućiti prilike da izgrađuju svoju ličnost: privatno i profesionalno. Ali sve dok djeca ne dostignu dob kada mogu samostalno donositi

odluke, na roditeljima je odgovornost kako da usmjeravaju svoju djecu. Neke izbore koje djeca kao odrasli naprave, roditelji ne odobravaju ali ipak shvate da je to bilo ono pravo. Roditelji žele najbolje za svoju djecu, ali ponekad to što oni misle da je najbolje nije ono najbolje. Najbolje za mene, nije i najbolje za tebe zar ne?!  A kada i pogriješe,  dozvolili su svom djetetu da uči iz vlastitih grešaka, da uvidi šta nije valjalo.  „Jesam ti rekao/rekla?“ je rečenica koju niko ne voli da čuje, jer dovoljno  je to što je pogriješio i što  traži način kako da to popravi. Roditelji ne treba na prvu da burno reaguju kada njihova djeca naprave nešto neočekivano, nešto što se kosi sa njihovim uvjerenjima šta je dobro, ispravno.

Na kraju sve polazi iz kuće, od odgoja. Ako taj roditelj nije adekvatno odgojen teško da može  na svoje dijete prenijeti manire i obrasce ponašanja koja mu  služe. A isto, od tog odgoja  zavisi u kom smjeru će ići odnos roditelj-dijete, šta roditelj može očekivati od svog djeteta i koliko ga poznaje. Važno je znati kada treba usporiti, održati balans, i nikada ne izgubiti sebe. Previše zategnut odnos može dati samo kontraefekat. Djeca često bunt iskazuju tako što namjerno rade ono što im roditelji brane ili ono što oni ne vole, samo da ih nerviraju, a sve u cilju privlačenja pažnje svojih roditelja. Svo to ponašanje vrišti jedno veliko“želim ljubav“. Ako nisu razvili pozitivnu komunikaciju, odnos pun ljubavi, poštovanja, ako djetetu nisu usadili moralne vrijednosti ne smiju se ljutiti na dijete što je  kako godine prolaze sve ono što jedan roditelj ne želi za svoje dijete. Za sve to može kriviti sebe, ako će mu pomoći. Ali efikasnije je da  porazgovaraju, da vide u čemu je problem, pa možda jedna strana promijeni mišljenje. Možda uvide da nema strana, da su isti tim različitih godina. Dijete treba pustiti da padne, da sam stiče prijatelje, da nauči da dijeli, da poštuje starije. Pogrešno je djecu držati u staklenom zvonu, zaštićene od svijeta, jer svijet napolju zna biti i okrutan i ako dijete nije ojačalo  ne može se sam izboriti sa onim što mu život nosi. Kao što nigdje ne postoji primjenjiv priručnik kako biti pravi roditelj (postoje samo upute u idealnim uslovima), svaka porodica je drugačija i posebna pa ono što bi teoretski moglo biti primjenjivo na jednu, za drugu porodicu to nije rješenje. Nezahvalno je suditi o odnosu roditelj- dijete, jer niko od nas se trenutno ne nalazi u njihovoj koži.  Stare odgojne metode nisu u svemu precijenjene i smatram da bi neke trebalo i dalje upražnjavati, a sve u cilju jačanja porodice i njene stabilnosti. Vjerujem da svi roditelji žele da budu prijatelji sa svojom djecom, da im djeca mogu vjerovati, da im ne lažu, da djeca znaju da roditelji sve što rade rade iz najveće ljubavi. A ako to ne rade dobro, kažite im. Istaknite svoje želje, snove. Upoznajte se. Porodica je osnova iz koje počinje izgrađivanje čovjeka kao ličnosti, pa ako temelji nisu dobri, teško je (p)ostati osoba kakava želimo, sa svim osobinama kojima težimo. Roditelje ne možemo birati, možda nekad mislimo da rade protiv nas, da nam sve brane, da nas sramote ali treba imati na umu da oni u svakom trenutku rade ono što misle da je najbolje i što ne znaju drugačije. Često se kaže:“da su mi one godine, a  ova pamet“- ali ne može.

Sa godinama se skuplja iskustvo, uči, raste, a da bi se sve to prošlo potrebno je  i pasti i pogriješiti. Jer kako bi znali šta je ono što je ispravno. Budite roditelj kakav biste željeli da je bio vaš roditelj. Budite dijete kakvo želite da bude vaše buduće dijete. Budite sami svoje ogledalo.

Pripremila: Avdibašić Samra