Polazak djeteta u školu

Nakon što je dijete prošlo liječnički pregled, testiranje, razgovor i upis, postalo je učenik prvog razreda. Roditelj je saznao da mu je dijete zrelo i spremno za školu i sigurno se pita što i kako dalje.

Polazak djeteta u školu jedan je od najvažnijih trenutaka u životu svakog djeteta. O nama odraslima ovisi hoće li taj trenutak biti ugodan ili neugodan.

Upisom u prvi razred razvoj, odgoj i obrazovanje djeteta postaju zajednička briga škole i roditeljskog doma u ostvarenju zajedničkog cilja, a to je sretno i obrazovano dijete.

Dijete u školi dobiva prve velike životne obveze, upoznaje nove ljude: svoje vršnjake i učitelje, stječe nove spoznaje o svijetu koji ga okružuje kao i o sebi samome.

Stoga, koliko je dijete pripremljeno za polazak u prvi razred, u tolikoj će mjeri moći prihvatiti obveze koje donosi škola. Ali nije dovoljno da je spremno samo dijete; potrebna je i spremnost roditelja da mu pomogne na pravi način i osigura uvjete za uspješan rad.

Kako bi polazak u školu bio što opušteniji i sretniji, treba razgovarati s djetetom o tome, čuti njegova razmišljanja, osjećaje, dati mu priliku da priča s kim se druži, da nam priča o svojim knjigama, zadaći, nastavi, prijateljima, učiteljici, školi. Treba da znamo s kim se naše dijete druži, s kime sjedi, na kom satu mu je najzanimljivije. Sve što se djetetu događa u školi, a može biti radosno ili tužno, lijepo ili ružno, veoma je važno za dijete, ali i za roditelja.

Na taj način roditelj u svog djeteta stvara naviku dijeljenja iskustva, što je bitno za dijete, ali i za odnos roditelj–dijete.

Djetetu često nije lako prilagoditi se novoj sredini i za mnoge to traje sedmicama, jer djeca su različita. Ako prilagodba ide teže, to se pokazuje u promjeni ponašanja ili su takva djeca upadljivo nemirna ili se pretjerano povlače, a moguće su i druge reakcije: zaboravnost, plakanje, strahovi, poremećaj apetita, sna, izbjegavanje škole. Često uzrok takva ponašanja može biti nemogućnost uspostavljanja kontakta s učiteljicom ili prijateljima u razredu, te neprihvaćanje školskih obveza. Sve ove teškoće u prvim danima, sedmicama su normalne, ali je bitna reakcija nas odraslih na to. Naša reakcija treba ići u pravcu razumijevanja i strpljenja, a ne kritike ili čuđenja. Djetetu u toj prilagodbi može pomoći i priča roditelja o školi, npr. da će ono u školi naučiti puno lijepih i novih stvari, da će učiteljica brinuti o njemu, da će upoznati mnoge prijatelje u školi, da će ići na izlete.

Roditelj treba djetetu poslati jasnu poruku da je siguran da će se ono snaći u školi, da vjeruje u njega, da će mu pomoći ako zatreba i da je spreman pomoći u rješavanju eventualnih poteškoća.

Evo nekih pokazatelja koji govore je li dijete prihvatilo školu:

• Raduje se odlasku u školu.
• Rado priča o svemu što se u školi događa.
• Samostalno izvršava svoje obveze vezane za školu.
• Ima dobar apetit i san.
• Brine o svom radnom mjestu i školskom priboru.
• Voli se igrati s djecom iz razreda.
• Voli svoju učiteljicu.

Razvijanje radnih navika

Kako bi dijete napredovalo u školi, potrebno je oblikovati neke od navika kao što su zdravstveno–higijenske, navike kulturnog ponašanja, navike učenja, navike fizičkog rada, navike točnosti i reda.

Navike se ne stječu preko noći, već dugotrajnim ponavljanjem određenih radnji.

Tri su uspješna koraka dječjeg rada na kojima treba ustrajati:

1. Odlazak na mjesto gdje treba obaviti zadatak i priprema svega što je potrebno da dijete završi zadaću. To mjesto treba biti uvijek isto, mirno, da članovi obitelji ne prolaze onuda dok dijete radi.
2. Ne dozvoliti da išta odvlači pažnju i usredotočiti se na zadatak. Zato na radnom mjestu trebaju biti samo stvari koje su mu potrebne za rad.
3. Biti uporan da se posao završi do kraja i nakon toga pospremiti udžbenike, pribor, školsku torbu i staviti sve na svoje mjesto.

Vrijeme za rad

Roditelj treba imati na umu da pažnja u tom periodu kod djece traje 10–15 minuta, zato tokom rada treba činiti kratke stanke, popiti sok, napraviti neku kratku vježbu, prošetati. Za rad treba napraviti plan, i to dnevni i tjedni, i toga se treba pridržavati. Ono što je djetetu najteže i manje razumije treba raditi prvo, kada je dijete odmorno.

U tom vremenu roditelj treba podržavati svoje dijete, hrabriti ga, pokazati interes za ono što radi i reći mu da slobodno zatraži pomoć ako mu nešto nije jasno.

Kada se u toj saradnji djeteta i roditelja osjeti i ljubav, onda je uspjeh zagarantovan. Ljubav je pokretačka snaga za sve nas, a pogotovo za dijete. Gdje će dijete naučiti o ljubavi ako ne u roditeljskom domu?

Brinući se da dijete uvijek radi na istom mjestu i u isto vrijeme pomažemo djetetu da razvije osjećaj discipline i odgovornosti.

Ali što ako se svega ovoga pridržavamo, a i dalje ide teško?

Evo još nekih savjeta:

• Podsjetimo se da su djeca različita, s različitim intelektualnim sposobnostima, s različitom voljom i motivacijom za rad, nemaju svi isto razvijeno samopouzdanje i samosvijest i iz različitih su obitelji.
• Ne očekujte od djeteta previše, prihvatite ga baš onakvog kakvo jest. Budimo realni u procjeni.
• Ne uspoređujte ga s drugom djecom, ono je jedinstveno.
• Ne kritikujte, ne kažnjavajte, jer to samo stvara osjećaj nesigurnosti i neuspješnosti.
• Učite ih da se trebamo nositi i s neuspjehom.
• Ne odustajte i ne gubite nadu, ne povisujte ton.
• Sarađujte sa školom – pogotovo su bitni individualni kontakti, jer saznajemo kako
• se naše dijete ponaša na satu, kakva mu je pozornost, kojom brzinom obavlja zadatke, javlja li se na satu, je li društveno ili usamljeno.

Treba li i roditelj razviti neke navike ako ima učenika prvaša?

Da, i o tome treba povesti računa na početku školovanja.

• Neka ne prođe ni jedan dan da ne obavite razgovor s vlastitim djetetom.
• Pregledajte dječje sveske, pribor, školsku torbu.
• Preslušajte što je naučilo i pregledajte njegove radove.
• Odlazite na individualne razgovore u školu jer dijete to doživljava kao vašu brigu i interes za njega i njegovo učenje.

Zaključak

Ne tražite od svog djeteta da bude uspješno u svemu, jer ne postoji idealno dijete. Djetetu treba dopustiti da uči i griješi, jer jedino tako može naučiti. Radujte se svakom njegovom uspjehu i budite uz njega u svakom njegovom neuspjehu. Zajedno s djetetom otkrijte razloge njegove eventualne sporosti, pomanjkanja pažnje tokom nastave, moguće svađe s prijateljem… i pomognite mu da to prevlada umjesto da ga kritikujete.

Prevelika očekivanja roditelja djeci predstavljaju veliko opterećenje, a takvo dijete nije opušteno, slobodno i sretno. Roditelju je zasigurno stalo da bude suprotno.

Zato poštujte djetetove potrebe, mogućnosti, želje i interese i ostavite dovoljno vremena za igru i odmor.

Sretno i uspješno školovanje!

Izvor: www.harfa.hr