Kako islam gleda na prirodu

Jedna od osnovih intencija islamskog prava koje Šerijat u sebi sadrži, jeste zabrana činjenja nereda na Zemlji, a temelj ekološkog odgoja i zaštite prirode nalazi se u sljedećem kur’anskom ajetu: I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen…

Riječ nered kako je prevedeno u bosanskom jeziku, u arapskom jeziku se označava terminom fesad, i podrazumijeva sve ono što pričinjava bilo kakvu štetu u šta spada i zagađivanje okoliša, ubijanje i mučenje životinja i zagađenje zraka. To je zbog toga što se posljedice fesada protežu na sva Božija stvorenja. Pored toga, uništavanje okoliša putem njegovog zagađivanja u suprotnosti je sa intencijom izgradnje i razvoja planete Zemlje, kako bi mogla postati ugodno mjesto za život čovjeka i ostalih bića.

Iako velikim dijelom govori o odnosu čovjeka prema Bogu i bavi se obredoslovljem, islam vjernike uči kako da se odnose prema prirodi i okolišu u kojem žive. Ako detaljnije pogledamo propise u islamskom pravu, primjetit ćemo da se velik broj njih odnosi na očuvanje i zaštitu prirode. Islam je jedina religija koja jednaku pažnju posvećuje i ovom i budućem svijetu, odgajajući vjernike da grade što bolju i kvalitetniju civilizaciju, dok ih u isto vrijeme uči da se trude zadobiti vječnu nagradu Džennet. Restauracija zapuštenog zemljišta, također je jedno od značajnih pitanja u islamu, kojem je islam posvetio veliku pažnju.

Odnos islama prema prirodi izgrađen je na vjerovanju da je Allah, dž.š., Savršeni Tvorac svega što postoji. Dakle, to je Božiji poredak kojeg trebamo razumijeti i odnositi se prema njemu onako kako mu dolikuje. Svaki poremećaj i nepravilnost u prirodi rezultat su pogrešnog odnosa i djelovanja čovjeka prema njoj. U islamskom pravu, postoji velik broj propisa koji imaju za cilj očuvanje okoline u kojoj čovjek živi. U poglavlju o čistoći pronalazimo hadis u kojem Muhammed, a.s., zabranjuje mokrenje u stajaću vodu, kako bi sačuvao vodu od zagađenja. Božiji Poslanik, a.s., proklinje onoga ko vrši veliku nuždu u izvor vode, na mjestu kuda ljudi prolaze ili u hladu gdje se odmaraju – sve u cilju očuvanja čovjekovog okoliša, kako bi mogao da služi čovjeku i ostalim živim bićima koja žive na Zemlji. Dakle, islam čovjeka odgaja da se ne ponaša nemarno, misleći samo na svoju korist, zaboravljajući generacije koje dolaze poslije.

Kur’an prirodu opisuje u svjetlu Božijeg postojanja i moći Njegovog stvaranja. Taj slikoviti prikaz mogu spoznati samo oni čija srca nisu uprljana grijesima i strastima duše. Muslimani su putem kur’anskih ajeta i hadisa tradicionalno odgajani u svjetlu ljubavi i brige prema prirodi, koja u islamu predstavlja ovozemaljski odraz Džennetskih vrtova. Inspirisani takvim opisima, islamski mislioci i filozofi su voljeli prirodu takvom snagom, jer su kroz nju osluškivali molitvu svih živih bića koja obitavaju u njoj. Islamski stav prema prirodi i okolišu ne može se u potpunosti razumijeti bez proučavanja Kur’anske antropologije čovjeka, koji je u tradicionalnim religijama bio smatran čuvarom prirode da bi, usljed promjene njegove uloge koja se promjenila dolaskom savremene materijalističke civilizacije, postao onaj koji je uništava. Kao što je već spomenuto, uloga čovjekova u islamu jeste uloga halife na Zemlji, koji na ovom svijetu treba da održava harmoniju i kosmički sklad šireći milost čiji je on inicijator kao centralno Božije stvorenje. Kao takav, čovjek ima određena prava i određene dužnosti, a njegova odgovornost prema prirodi podrazumijeva to da priroda ima prava koja joj je Uzvišeni Stvoritelj darovao, koja je on, prema islamskom učenju, u obavezi da poštuje.

Priredila: Fatima Smajlbašić