Naslovna / Tekstovi / Porodica / Odgoj i obrazovanje / Kako završe djeca koju roditelji previše vežu za sebe?

Kako završe djeca koju roditelji previše vežu za sebe?

Prije nego što stigne na svijet, beba sa majkom dijeli tijelo i osjećaj da su jedno. Tako ostaje i neko vrijeme nakon rođenja. A onda beba polakho ulazi u fazu razdvajanja, kad počinje aktivnije da upoznaje svijet izvan mame – počinje da se kreće, puzi, istražuje. Tada se prvi put javlja svijest o sebi kao odvojenom od majke. Da bi ovu fazu uspješno savladalo, djetetu je potrebno da roditelji podrže odvajanje. Da, ostvarujući svoju prirodnu potrebu za udaljavanjem, djete može da pogleda nazad u majku (odnosno osobu koja se primarno brine o njemu) i u njenim očima vidi toplinu i odobravanje. Da bi smijelo da se odvoji i istražuje svijet, mora da zna da će ga mama sa ljubavlju primiti nazad u zagrljaj onda kada poželi da se vrati.
Simbiotska tema nastaje kada su prirodne potrebe djeteta za odvajanjem osujećene. To se dešava kada majka ima otvorene ili prikrivene negativne reakcije na znake djetetovog izlaska iz simbioze. Pretjerano zabrinute majke će takvo dječje ponašanje doživjeti kao zastrašujuće, jer kada se dijete udalji, ona više ne može u potpunosti da ga zaštiti. Majke koje i same nisu prevazišle simbiotsku temu u svom životu, sa svojom bebom pronalaze izgubljeni raj, konačno ispunjenje i smisao u stopljenosti bezuslovne ljubavi. A onda dijete kreće da se odvaja, a majka ponovo doživljava strah od napuštanja i usamljenosti. Od njenog nivoa razvoja zavisi reakcija: emocionalno nezrelije majke će otvoreno negodovati, emotivno se distancirati ili kažnjavati djetetov pokušaj odvajanja, dok će nešto zrelije majke pokušati da ohrabre udaljavanje, ali će dijete ipak upiti očajanje koji odvajanje budi u njima.Poruka koju su roditelji slali je da je različitost i postupanje prema svojim potrebama sebično, nabijajući djeci osjećaj krivice „jer misle samo na sebe“. Kada su pokušavali da krenu za svojim potrebama, često su bili kažnjavani rečenicom „Kako si to mogao/la da MI uradiš (meni, svom roditelju)?“.

Dijete će biti uvažavano u onoj mjeri u kojoj je u stanju da svoje potrebe ostavi po strani i pobrine se za roditeljske. I tako će odustati od svoje radoznalosti, avanturizma, nezavisnosti, osjećaja da može samo, uživanja u samostalnim aktivnostima, da bi zadržalo odnos i roditeljsku ljubav.

S druge strane, saosjećanje, briga o drugima, poistovjećivanje sa drugim, udovoljavanje drugima, zavisnost u odnosu i lojalnost će biti podržavani, te će ove sposobnosti dijete razviti u velikoj mjeri. Prema roditeljima će se i u odraslom dobu osjećati dužnost koja opterećuje, krivicu i potrebu da im se oduži.

Osnovna poteškoća je što identitet ove osobe nije nikada do kraja izgrađen, jer djetetu nije bilo dozvoljeno da razvije nezavisnu ličnost, različitu od roditeljske. Dijete tako izrasta u odraslog veoma osetljivog na migove, potrebe i zahtjeve drugih, kome se cio život vrti oko odnosa. Neće tačno znati šta je njemu potrebno, ali će druge odlično čitati i daće sve da im to pruži. I ne samo to, nesvjesno će im se prilagođavati i postaće baš ono što drugi žele da oni budu.

Kako je zadovoljenje (nezavisnih) potreba označeno od strane roditelja kao sebično, javlja se osjećaj krivice kada se osjeti autentično zadovoljstvo, sreća i nezavisno postignuće. Takođe, teško im je da se sami pokrenu i, bez odgovornosti ka spolja (prema nekome ili nečemu), završe to što su započeli. Kada ostanu sami sa sobom često osjećaju anksioznost, te biježe u aktivnost da se ne bi suočili sa zastrašujućom prazninom sopstvenog društva.

Granice u odnosu na značajne druge (obično partnera) su veoma slabo razvijene:
Stavovi, preferencije, aktivnosti kojima se bave itd. su više preuzeti od značajnih drugih, nego što su njihov autentični izbor.

Emocionalna stanja ljudi oko njih ih snažno dotiču, kao da nema razlike između toga šta osjećaju oni, a šta drugi. Tako njihova emocionalna ravnoteža vrlo zavisi od drugih i može lahko biti uzdrmana spolja.

Imaju velikih teškoća da drugima kažu ne, zbog nesvjesne i dalje prisutne dječje fantazije da odbijanje povređuje drugu osobu.

U odnosu će postojati velika zabuna oko toga koje su čije potrebe (osoba će raditi stvari koje drugi želi, bez da se zapita da li su to i njene potrebe).
Javlja se jak osjećaj odgovornosti za osjećanja i raspoloženja drugog, a sa time i krivica i strah kada drugoj osobi nije sve potaman (supružnik se ne doživljava kao nezavisna osoba sa svojim odvojenim svijetom, te često misle da svako neraspoloženje ima veze sa njima i njihovim odnosom).
Sa voljenom osobom odnos može da funkcioniše dobro dok dijele iste potrebe, vrijednosti, preferencije. Problemi nastaju jer se izbori, interesovanja i uspjesi supružnika koji nemaju veze sa njima se na nekom nivou doživljavaju kao povreda ili izdaja. Slično tome, ako sami sreću ili uspjeh pronađu van odnosa sa značajnom osobom, osjećaju krivicu – kao da je njihova sreća dobijena na račun druge osobe.

U ljubavi su rastrzani između straha od napuštanja zbog kog hrle u simbiozu (sljepljivanje, ispreplatenost sa supružnikom u svim aspektima života), i straha da će u takvom odnosu biti ugušeni. Prisutna je manje ili više nesvjesna ljutnja na partnera što ne čita bolje njihove potrebe (za koje se sami ne zalažu, a vrlo često ni ne znaju koje su).
Osjećanja koje osobe sa ovom temom najčešće doživljavaju su anksioznost i krivica. Kada se javi opasnost od odvajanja, anksioznost prerasta u paniku: osjećaj da ostaju sami bez povezanosti i podrške, praznina, očaj, zastrašujuća usamljenost i velika teškoća da se sami pokrenu na bilo kakvu aktivnost. Veoma im je teško da se pobrinu sami za sebe. Bijes je davno sputan, jer ga osjećaju kao jako destruktivan i povređujuć za drugog. Ipak, bijes izlazi kroz pasivni otpor u kome se osoba povlači, zaboravlja, ili na druge nesvjesne načine odbija ili frustrira druge.

Riječi koje im treba da čuju: “Imaš pravo da se odvojiš i da budeš svoj/a. Imaš pravo da misliš na sebe. Možeš da odabereš da zadovoljiš svoje potrebe, bez obzira na to šta je meni sada potrebno. Pružiću ti podršku tako što ću biti pored tebe ako ti zatrebam, ali ti se neću mješati ili preuzeti tvoju aktivnost.”

Kako budu učvršćivali svoj identitet, strah od odvajanja i potreba za simbiozom će se smanjivati. Jer, ako drugi ode, ne ostaje više bolna usamljenost, već ostajem JA, koja/i mogu da se pobrinem za sebe.

Cilj terapije je razrađivanje osjećaja sebe (ko sam Ja?) i pronalaženje svog istinskog unutrašnjeg glasa. Potrebno je da vide da izražavanje pravog Ja može da dobije podršku – nekada je za to potrebno izlaženje iz međuzavisnih odnosa i pronalaženje novih ljudi koji umiju da vole, ali pri tom imaju jasne granice, kojima nije potrebno da se brinu o njima, i kojima je odgovor NE korisna smjernica, a ne povreda. Pored dozvole iz okruženja, potrebno je da ovi ljudi sebi daju dozvolu na „zdravu sebičnost“odnosno na to da imaju pravo da se postaraju za svoje potrebe, koje možda ne uključuju drugog. Da dozvole da budu sretni, a bol koji nije njihov vrate tamo gdje pripada. Kako budu učvršćivali svoj identitet, strah od odvajanja i potreba za simbiozom će se smanjivati. Jer, ako drugi ode, ne ostaje više bolna usamljenost, već ostajem Ja, koja/i mogu da se pobrinem za sebe.

 

Priredila: Fatima Smajlbašić

Da li ste čitali?

Internet pretraživač koji pošumljava planetu

Vrijeme koje provodimo na internetu više nije mjerljivo u poznatim vremenskim kategorijama jer je korištenje …