Naslovna / Tekstovi / Porodica / Odgoj i obrazovanje / Školske obaveze kao izvor frustracija cijele porodice
Portrait of parents helping daughter with lessons, Image: 327960194, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy

Školske obaveze kao izvor frustracija cijele porodice

Kako djetetove i roditeljske emocije mogu uticati na djetetovo izvršavanje obaveza i na koji način pristupiti djeci ako ne žele učiti.

Škola i učenje velik su dio života djece i roditelja, često su tema obiteljskih razgovora i izvor raznih emocija, kako ugodnih tako i neugodnih, a škola i razred su nerijetko emocionalna “bojišta”. Učenici doživljavaju različite emocije u školskom okruženju – u ispitnim situacijama, na hodnicima, u razredu – a nerijetko ih donose i kući ili od kuće.

Emocije utječu na djetetovu pažnju, samoregulaciju ponašanja, strategije učenja, izvedbu, motivaciju, razvoj i zdravstveno stanje. Kako bi kao roditelji znali adekvatno i primjereno reagirati na potrebe svog djeteta, važno je da imate informacije o načinu na koji različite emocije pridonose ili otežavaju učenje. Iz tog razloga, potrebno je prepoznati emocije koje pogoduju učenju i poticati ih, a s druge strane znati kako umanjiti negativne posljedice manje ugodnih emocija i emocija koje sprječavaju usvajanje novog gradiva.

“Akademske” emocije – koje su i zašto su važne?

Emocije mogu na učenje utjecati pozitivno i negativno, mogu biti intenzivne i učestale ili se pojavljivati rijetko i u manjem intenzitetu. Neke od emocija povezanih s učenjem su uživanje u učenju, nada i ponos vezani za uspjeh, anksioznost i sram zbog neuspjeha, iznenađenje, znatiželja, zbunjenost i frustracija zbog učenja novih informacija, olakšanje nakon dolaska do rješenja i slično. Uz to, učenici nerijetko doživljavaju empatiju, npr. prema liku iz priče koju čitaju na hrvatskom jeziku ili gađenje prilikom učenja o npr. dijelovima tijela životinje ili bolestima.

Ljubav i zavist su često prisutne emocije u razredima i na školskim hodnicima, a zasigurno utječu na produktivnost učenja i rezultate koje dijete postiže. One su posebno važne za međusoban odnos učenika i učitelja.Iznenađenje, znatiželja, zbunjenost, pa čak i frustracija, mogu biti izuzetno korisne prilikom učenja novog sadržaja, a čak i neugodne emocije poput gađenja, zavisti i anksioznosti mogu potaknuti interes djeteta prema određenom sadržaju. To ne znači da neugodne emocije treba namjerno poticati, no ponekad mogu biti korisne i može ih se, kada se pojave, iskoristiti na pozitivan način. Ono što često čini razliku hoće li neka emocija unaprijediti ili unazaditi učenje i izvedbu je djetetova sigurnost u sebe. Idealan scenarij je da dijete uživa u učenju, sigurno je u sebe i uzbuđeno oko sadržaja učenja.

Nažalost, realnost je takva da je dijete često preopterećeno, da mu sadržaj nije zanimljiv, da mu je na nastavi dosadno i da nije motivirano izvršavati školske obveze. Takva situacija može biti izvor različitih neugodnih emocija, poput ljutnje i frustracije te izvor obiteljskih svađa i konflikata.

Uloga roditelja

Roditelji prije svega imaju zadaću pružiti model ponašanja, podršku i zaštitu svom djetetu, biti mu oslonac i usmjeravati ga. Bitno je da roditelji razumiju djetetove emocije i potrebe kako bi mogli biti od pomoći. S obzirom na to da emocije dubinski utječu na učenje i postignuće, obraćanje pažnje na emocije koje dijete doživljava u školi ili kod kuće, a koje su povezane s učenjem, pisanjem zadaća ili razgovorom o školi, nužno je za zdravu komunikaciju usmjerenu na dobrobit djeteta.

U nastavku pročitajte kratke savjete kako pristupiti djetetu:

  1.  Iskoristite vlastito iskustvo iz školskih klupa kako biste se približili vašem djetetu. Prisjetite se koje ste sve emocije i situacije proživljavali, kako ste se s njima nosili, što vam je pomoglo, tko vam je pomogao i sl.
  2.  Važno je da djetetu reći da vjerujete u njega i da cijenite i prepoznajete trud koji ulaže. Djetetu treba da ga razumijete i da ste zainteresirani za ono što doživljava. Pitajte dijete kako je bilo u školi, umjesto da ga pitate koju ocjenu je dobilo. Budite topli, nenametljivi iotvoreni čuti što je dijete spremno ispričati.
  3. Pogreške i neuspjehe je potrebno gledati kao priliku za učenje i stjecanje iskustva, a ne osobne neuspjehe. Djeca često misle da su loši kao osobe ako dobiju nižu ocjenu. Uloga roditelja je pokazati da to nije tako!
  4.  Roditeljska ljubav i naklonost nikada ne smije biti povezana s uspjehom u školi. Neka vaše dijete zna da ga volite bez obzira na sve, iako očekujete određene rezultate.
  5. Neka dijete zna da ćete mu pomoći kada bude trebao pomoć, da vjerujete u njega i da pratite kako napreduje. Na taj način potičete samostalnost, a pružate potrebno “zaleđe” i sigurnost.
  6. Istaknite djetetove pozitivne strane i snage – time kod djeteta gradite samopouzdanje, a umanjujete anksioznost.Ponekad je djetetu teško otvoriti se i reći što se događa, naročito ako su emocije vezane za školu intenzivne i neugodne, kada se dijete osjeća kao da je manje vrijedno i da neće uspjeti iako se jako trudi.

Ključ je kod djeteta razvijati osjećaj vlastite vrijednosti, povjerenja u vlastite sposobnosti, samostalnost i samouvjerenost da može riješiti težak zadatak, naučiti teško poglavlje i položiti ispit kojeg se boji – uz dovoljno rada. Važno je da dijete doživi osjećaj uspjeha kao posljedicu njegovog truda i zalaganja. Tako će biti motiviranije i zadovoljnije što će se vjerojatno pozitivno odraziti na učenje.

Tekst: Iva Smolković, mag. psych., koordinatorica Dječije kuće Borovje pri Hrabrom telefonu

Foto: Profimedia

Da li ste čitali?

Internet pretraživač koji pošumljava planetu

Vrijeme koje provodimo na internetu više nije mjerljivo u poznatim vremenskim kategorijama jer je korištenje …