Naslovna / Aktivnosti / Tamo gdje je zemlja krvlju natopljena

Tamo gdje je zemlja krvlju natopljena

Bosansko ljeto. Juli. Godina 2017. po Miladu i 1438. po preseljenju Miljenikovim (s.a.v.s.) u Medinu. Topli ljetni dani, ali ugodan hlad. Vode se napiti gdje duša poželi, izbor je golem, na sve strane čisti izvori i vrela bosanka. Sve ljepote dunjalučke u zemlji oblika srca. Bogu hvala na svakoj blagodati.

I najednom, misli lete unazad. Vraća se film povijesti. Jedanaesti dan jula 2017. je u utorak, pogledah kalendar, isti datum i isti dan, samo prije dvadeset i dvije godine; u utorak, 11. jula 1995. dogodio se GENOCID. Srebrenica je bila rana ummeta na kraju dvadesetog stoljeća. Bosanska zemlja se natopila krvlju nedužnih sinova, muževa, očeva, braće, sestara, majki i kćeri. Ubijeni su snovi, ubijene su želje, ambicije, nade i strahovi. Svjedoci nijemo stoje, uspravni su bijeli nišani u Potočarima. Pričaju priču, a nikad je ispričati neće. Već više od dvije decenije slušamo isto. Čuđenje. Dok se svijet zgrožava nad onim što je preživjela Srebrenica, neka druga djeca ginu. Licemjerje.

U Srebrenici vrijeme stoji, tu se ništa ne mijenja. Masovne grobnice se otvaraju. Majke mole Gospodara da pronađu tijela svoje ubijene djece, dok su žive, da ih u mezar spuste. O dunjaluče, o Zemljo, o stanovnici planete, zamislite majku kojoj je jedina želja da pronađe makar jednu kost svog djeteta. Zamislite je kako obilazi masovne grobnice u nadi da se tu krije jedna, jedina jedna kost onoga kojeg je ispod srca nosila devet mjeseci. Rodila ga zdravog, dala mu najbolje od sebe i neko sebi za pravo dao da ga ubije. Ubio je i nju, živa je, a kao da nije. Zamislite majku koja sjedi između dva mezara, a u oba njeni sinovi. Veličina Bošnjakinje muslimanke krije se u mislima: „Ne daj Bože, ni najvećem dušmanu“. Vjeru u dunjalučku pravdu ta žena je izgubila, ali njeno uvjerenje u ahiretsku je veće od nebesa i zemlje i čvršće od najtvrđe stijene. Doći će Dan okupljanja i doći će Istina, jedna i isključiva – „Onaj ko učini i koliko trun dobra – vidjet će ga; a onaj ko učini i koliko trun zla – vidjet će ga“.

Katil negira zlo svoje, sasvim logično. Šta, uopće, insan da očekuje od nekog ko je u stanju da ubije? Nastavlja raditi svoj posao i otkrivati nove nijanse svog krvoločnog identiteta.

Juli je, kao što je i onda bio; vruće je, kao što je i tad bilo, samo što možemo potražiti hlad i vodu piti bez straha da je otrovna. Juli je i opet se u zemlju bosanku vraćaju njeni sinovi. Ostaje samo uzdah i dužnost da opominjemo. Ne igrajmo se s terminima, njihove živote, mi nemamo pravo oprostiti. „Neka se ne ponovi“ – pssssst, eno tamo u Siriji rijeke krvi dječije, pogledaj u Palestinu, osluhni vapaj Mijanmara.

Pogledaj, u Bosni majka nakon više od dvadeset godina treži kosti svoga sina!!!

Piše: Armina Malkić

Da li ste čitali?

Škola islama za žene – upis u toku!

U toku je upis polaznica treće generacije Škole islama za žene.