Naslovna / Sehara / Ličnost / Rad na sebi / Prihvatiti ono što ne možeš promijeniti (drugi dio)

Prihvatiti ono što ne možeš promijeniti (drugi dio)

Prihvatiti situaciju u kojoj jesmo – bila ona prekid veze, gubitak bliske osobe, bolest ili otkaz – nikad nije lako, ali prihvaćanje je jedini način da krenemo naprijed i stvorimo nove okolnosti u svom životu. Borba protiv onoga što se već dogodilo osuđena je na propast. Dopuštanje vlastitih osjećaja vezanih uz gubitak karta je za put prema naprijed.
Sve je više tehnika samopomoći i rada na sebi koje nam mogu olakšati životne poteškoće i izvesti nas sa stranputica na pravi put. Praktikujući ih, prije ili poslije, naići ćete na upute: Treba prihvatiti sebe, druge, trenutno stanje… I uistinu, prihvaćanje je prvi korak napretka, karta za put prema naprijed.
Ali, mnogo puta nam je teško, katkada upravo nemoguće, prihvatiti ono što nam se dogodilo – kraj veze, bolest, smrt bliskih osoba, gubitak posla, prijatelja, materijalnih vrijednosti… Pritom grcamo u unutarnjem konfliktu – između želje da je drugačije i spoznaje da je baš tako kako jest.

Zašto nam je teško prihvatiti nešto na što ne možemo utjecati? Zato što svi mi imamo određenu sliku o sebi, svojim vrijednostima i uvjerenjima, mišljenje o tome kakvi su ljudi i kakav je život. Imamo svoj unutarnji program po kojemu funkcionišemo i smatramo da bi i svijet trebao funkcionirati jednako tako. Ne uklapa li se ono što nam se dogodilo u tu predodžbu, gubimo tlo pod nogama. Ovaj obrazac „kako stvari moraju izgledati“ potiče od načina kako doživljavamo vlastitu vrijednost koji je nastao u najranijem djetinjstvu.

Način na koji su nas drugi doživljavali, kako su nas vrednovali, opisivali i što su od nas očekivali stvorio je u nama našu sliku o sebi i ona, možda, do današnjeg dana djeluje kao samoispunjavajuće proročanstvo, živi kao naša jedina istina. Često ne prihvaćamo ništa drugo. Tako možemo slijediti obrazac da se uvijek moramo truditi kako bismo nešto postigli, ali da nikada nije dovoljno dobro ono što radimo. Možda imamo potrebu biti perfektni, brzi, jaki ili da činimo ono što drugi od nas očekuju. Samo ako se tako ponašamo, imamo osjećaj da smo u redu. To su naši pokretači koji utječu na naše ponašanje, s ciljem da dobijemo priznanje ili ljubav.

Ako smo u porodici slušali: Ti to ne možeš, ti si glupa, nikad od tebe neće biti ništa, to je postalo naša istina i na nesvjesnoj razini naša vodilja kroz život. Iako svjesno znamo kako nije tako, nešto nas tjera da zakažemo i potvrdimo mišljenje drugih. Kako to činimo? Naprimjer, uspješna 40-godišnjakinja nema partnera, a uvijek je slušala da je ružno pače, kako sigurno neće naći nekoga ko bi je mogao voljeti.

Iako je vrlo lijepa i plemenita ona je duboko uvjerena da je nitko ne može voljeti i svojim ekstremnim ponašanjem, poput velike posesivnosti, odbija ljude od sebe. Duboko je uvjerena da ne zaslužuje ljubav, kako nije dovoljno dobra. Ona ne može prihvatiti drugačiju sliku sebe od one koju je usvojila.
Ali moguće je i da smo slušali upravo obrnuto: Ti sve možeš, ti si pametna, snažna, odgovorna, pa će to biti ono što smo preuzeli kao uvjerenje o sebi i očekivat ćemo od sebe upravo to, da sve možemo ili moramo. Možda će nas život naučiti da to pravilo ne vrijedi uvijek, pogotovo u situacijama na koje ne možemo utjecati. Preforsirat ćemo se i na koncu zakazati, a pritom ćemo teško prihvaćati svoja objektivna ograničenja.

Sve su to primjeri kada ne prihvaćamo sebe, ali u mnoštvu situacija ne prihvaćamo ni druge ljude ili okolnosti koje su nam se dogodile. I u ovim slučajevima uzrok možemo pronaći u ranom psihološkom razvoju.

Odrastanjem i socijalizacijom,prolazimo razne faze u kojima sebe smatramo nemoćnima ili moćnima. U tzv. fazi grandioznosti, oko osme godine života, doživljavamo sebe kao centar svijeta i imamo osjećaj kako o nama ovisi hoćemo li spriječiti neku prijeteću katastrofu poput razvoda roditelja, neki veliki gubitak ili se, pak, smatramo krivima i odgovornima za ono na što u stvarnosti ne možemo utjecati. Tako je moguće da se u stresnim situacijama vraćamo na naša davna iskustva iz tih ranih faza života i pokušavamo „promijeniti svijet“.

S druge strane, možemo zahtijevati i očekivati da nas, poput djece, drugi razumiju i podrže baš kao što su to činili naši roditelji. Umjesto da prihvatimo realnost, tražimo uporište oko sebe kako bismo sliku vlastitog svijeta zadržali onakvom kakva nam odgovara. Ali nismo više djeca i socijalna sredina nije roditelj. Ne ispunjava naše želje i očekivanja. Kao odrasli moramo razumjeti svoje mogućnosti i ograničenja te naučiti prihvatiti ono što ne možemo promijeniti.

Odabrala i prilagodila: Meliha Ahmetspahić

Da li ste čitali?

Savjeti jednog osamdesetogodišnjaka – I dio

Njegovi  savjeti vam mogu poslužiti kao motivacija i inspiracija, a ako ništa drugo, sigurno će …