Naslovna / Tekstovi / Duhovnost / Muslimanka kroz vrijeme / Primjer žene da’ijke iz vremena prvih muslimana Mekke

Primjer žene da’ijke iz vremena prvih muslimana Mekke

Mnogo je žena iz prošlosti koje su svoju spoznaju vjere islama, žestoko i nestrpljivo nastojale da prenesu na one do kojih svjetlo nije doprlo, ne birajući za to neke posebne metode, osim one najzastupljenije, licem u lice.

U vrijeme prvih muslimana, kada se islam počeo javno da širi, kada se Poslanik, a.s., susreo sa prvim nevoljavama svog teškog poslaničkog puta u rodnom gradu Mekki, vjernicima nije bilo nimalo lahko. Jedina zaštita koju su imali bila je pripadnost nekom važnijem plemenu, ili savezničkom plemenu, iako ni taj status nije mogao dugo da štiti muslimane.

Žene su bile dio takvog društvenog sistema, uglavnom obespravljene i u veoma nezavidnom položaju, poso žene robinje, ili one iz nižih društvenih slojeva. Islam im nudi drugačiju perspektivu života, izlaz iz mora diskriminacije i patnje u kojoj su bile zarobljene stoljećima, što im daje krila i motivaciju da stanu iza Muhammedove, a.s., životne misije. Nisu one samo sjedile u kućama i gledale kako se islam širi, čekajući udarce sudbine, obzirom na težak neprijateljski odnos koji će zavladati između muslimana i mušrika Mekke. Kurejšije, pleme iz kojeg je bio i sam Poslanik, a.s., najteže prihvata poziv islama, vjerovatno zbog važnog političkog statusa u hijerarhiji plemenske vlasti kojeg je tada imalo.
U nastavku donosimo priču jedne žene, sahabijke, koja svojim primjerom pokazuje snagu i hrabrost većine prvih muslimanki koje nisu žalile svoj život zarad islama.

Ummu Šerik ed-Devsijja, radijallahu anha, bila je među prvim ženama u čijim srcima je zatreperio iman. Ova hrabra hanuma, nije mogla da gleda preveliku nepravdu koju Mekkelije nanose muslimanima, posebno onima koje nije čuvao zakon plemena, te je svjesno odlučila da krene u misiju širenja islama i podučavanja žena novoj vjeri koja je nudila spas, posebno ženama.

Znala je da za uspjeh, islam moraju prihvatiti prvo pripadnici vladajućih plemena, pa je krišom odlazila kod žena iz plemena Kurejš i pozivala ih u islam, upozoravajući ih na opasnost obožavanja kipova, koji im realno ne donose nikakvu korist.
Mekkelije brzo saznadoše za njezino potajno pozivanje u islam, što ih je žestoko naljutilo, utoliko više jer nije bila pripadnica plemena Kurejš, koje bi joj pružilo zaštitu. Ummu Šerik nije mogla da shvati da žene Kurejšijke ne vide ono što ona vidi, da je izlaz svim njihovim problemima i presiji od strane muškaraca, u islamu, a silno je željela da njihova srca omekša.
Nevjernici je uhvatiše i rekoše: ”Da nismo u savezu s tvojim plemenom, žestoko bismo te kaznili. Preostaje nam da te protjeramo iz Meke, da te odvedemo tvom narodu.”
Brzo je potjeraše i staviše na neosedlanu devu, na kojoj nije bilo čak ni sedla, niti bilo kakva zaštita od sunca ili hladnoće, bez vode i hrane, kažnjavajući je na taj način.
Putovali su tri dana, ne dajući joj ni hranu ni vodu, toliko da je skoro umrla od žeđi i gladi. Bila im je toliko mrska zbog svog čina, da kada bi odsjeli radi odmora, vezali bi je i ostavljali na suncu, a oni bi se sklonili u hlad.
Ovo je razlika između muslimana i onih koji za sebe tvrde da su obožavaoci nekih drugih bogova. Njihovo obožavanje nije uključivalo robovanje tim bogovima, tako da ništa lijepo nisu činili zbog njih, oni su robovali svojim strastima. Nije postojao sistem vrijednosti po kojem su živjeli zbog svojih bogova, tako da nisu mogli osjećati grižnju savjesti zbog onoga što su činili ovoj jadnoj ženi.
Tako jednom dok su odmarali od teškog puta kroz pustinju, spustili su je s deve, svezali i ostavili na suncu. Zatražila je vodu, ali joj nisu dali.
I dok je pokretima usana pokušavala da ublaži osjećaj žeđi, na njenim se prsima pojavi posuda s vodom. Pokušala se napiti, ali nije mogla, jer su joj ruke bile vezane. Posuda se spusti do njenih usta, tako da se mogla blago podići i bez poteškoće napiti vode. Tako je pila u tri navrata, dok se nije napila, a ostatak vode se prolio po njezinom tijelu. Bila je ovo nagrada od Uzvišenog za djelo borbe na Njegovom putu, strpljenju i želji ove strpljive, hrabre i tvrdoglave muslimanke da uspije u svome naumu.
Kad su se nevjernici probudili i htjeli poći, otišli su na mjesto gdje je bila. Vidjeli su trag vode na njezinom tijelu i odjeći. Izgledala je odmorno, što je nevjernike prvo začudilo.
Kako se domogla vode kad je bila svezana!
’’Odvezala si se i uzela naše posude s vodom pa se napila?!”
’’Nisam, tako mi Allaha! S neba mi se spustila posuda iz kojeg sam se napila vode.”

Grupa mušrika s čudnim pogledima koje su upućivali jedni drugima, zaključi: ”Ako istinu govori, vjera koju ispovijeda bolja je od vjere koju mi ispovijedamo.”
Potom su provjerili svoje posude u kojima su čuvali vodu i vidjeli da su pune. Allah je učinio da su nakon ovog događaja prihvatili islam. Odvezali su je i prema njoj se lijepo odnosili, tražeći da im oprosti zbog njihovog neznanja i ružnog ophođenja.
Svi su islam prihvatili – zbog čega? Zbog njene strpljivosti i čvrstine.

Ummu Šerik će s ponosom stati pred Gospodara svjetova na Sudnjem danu, a iza nje skupina ljudi koji su islam prihvatili posredstvom njezinog zalaganja. Koliko smo mi učinili za Allahovu vjeru, i hoćemo li imati s čime da se ponosimo na danu posljednjeg obračuna.

Šejla M.K.

(www.divithana.com)