Naslovna / Tekstovi / Porodica / DIJETE SA OŠTEĆENIM SLUHOM U RAZREDU
Children_hearing

DIJETE SA OŠTEĆENIM SLUHOM U RAZREDU

Da bi dijete sa oštećenim sluhom moglo pohađati redovnu nastavu sa svojim čujućim vešnjacima, stručni tim razmatra niz elemenata i njihovo međudjelovanje: slušni status, intelektualni, socijalni, emocionalni i porodični status, procjenjuje se motivacija djeteta i njegovih roditelja, te opća pedagoška zrelost. Jedan od elemenata koji znatno utiče na mogućnost integracije jest stupanj razvijenosti govornog jezika.

Pri uključivanju u redovnu školu, učenik s oštećenim sluhom trebao bi imati tako razvijen glasovni govor da može uspješno glasovno komunicirati i pratiti nastavu bez većih poteškoća.

Da bi se sa djecom oštećenog sluha mogao otpočeti odgojno-obrazovni rad potrebno je, prije svega, utvrditi da li se radi o lakšem ili težem slučaju oštećenja. Lakši slučajevi nisu uopće problem s obzirom da se djeca sa nešto slabijim sluhom mogu odgajati i obrazovati zajedno sa čujućom djecom u redovnim školama.

Za odgojno-obrazovni rad sa težim slučajevima oštećenja nije toliko važno koliko koje zvuke dijete čuje, nego je važno da li shvata ono što čuje.

Djeci sa lakšim smetnjama sluha nije mjesto u školi za gluhe, za njih je potrebno samo rearanžirati uslove rada, kako bi pratila redovni nastavni plan i program sa svojim vršnjacima. Ovakvoj djeci se može vrlo lahko i jednostavno pomoći u školi na taj način što će se premjestiti u prvu klupu bliže nastavniku; što će nastavnik prilikom izlaganja gradiva, ako stojeći drži predavanje, prići ležerno bliže klupi u kojoj se takav učenik nalazi; što će u govoru biti okrenut više takvom učeniku kako bi i po pokretima usta učenik “čuo govor”; što će nastavnik govoriti nešto povišenijim glasom i što će biti strpljiviji u odgovaranju takvog učenika. Nagluhi učenik može sa uspjehom da savlađuje nastavu u odjeljenju zajedno sa učenicima koji čuju. No, njegov uspjeh ne zavisi samo od nastavnika, već od sposobnosti učenika da govorno komunicira sa nastavnikom i drugim učenicima, zatim od njegove inteligencije, od sposobnosti učenja, od emocionalnog stanja i načina adaptacije na sredinu, kao i od toga kako ga njegovi drugovi i nastavnici prihvataju

Nastavni proces u razredu u kojem ima dijete sa oštećenim sluhom nipošto ne bi smio imati samo frontalni karakter, već bi u radu trebao biti maksimalno zastupljen individualizirani pristup, usklađen sa sposobnostima i potrebama učenika s oštećenim sluhom.

Takav učenik ne može potpuno iskazati svoje znanje samo verbalnim oblikom komunikacije. Preporučuje se pisani oblik provjeravanja znanja. Pored takvog je učenika potrebno postavljati takve zahtjeve koji nisu samo puka funkcija slušanja i govora.

Što se tiče funkcije pamćenja, ono je kod učenika oštećenog sluha ugroženo u zavisnosti od vrste i stepena oštećenja, naročito onda kada treba upamtiti apstraktne sadržaje i složene materije. Međutim, ako se radi o poznavanju običnih, prostih, odnosno konkretnih predmeta, pamćenje kod njih može biti intenzivnije i vjernije od pamćenja čujućih osoba. Također, bolje pamte ono što vide i ono što je u pokretu, a sve drugo slabije pamte od čujuće djece. Uzrok tome je što čujuće dijete mjesto stvarnih situacija može pamtiti riječi kao njihove simbole.

I dijete oštećenog sluha, kao i čujuće, će primiti sve vrste osjećaja izuzimajući osjećaje koje izaziva zvuk. Osjećaji koji se javljaju kod ove djece kao i osjećaji čujućih mogu biti organske prirode (glad, žeđ, toplota, hladnoća, spolni osjećaji itd.), kožni osjećaji ili osjećaji bola (osjeti pipanja, temperature), propriocetivni osjećaji (osjećaji položaja i kretnji). Svi ti osjećaji imaju zajedničke osobine: kvalitet, jačinu i trajanje.

Dijete oštećenog sluha prima utiske (zapažanja) spoljnog svijeta preko sekundarnih čula (sva čula izuzimajući čulo sluha), što znači da je sticanje konkretnih predstava najvećim dijelom vizualnog karaktera.

Kod djece oštećenog sluha pažnju možemo pratiti preko izraza lica. Ona je kod djece sa težim oštećenjem nevoljna, tj. pasivna ili nehotična. Objektivni uzroci ove pažnje leže u samom predmetu, pojavi ili događaju, koji ustvari skreću dječiju pažnju, odnosno privlače je. Kod takve pažnje djeca se osjećaju pasivno, jer je njihovu pažnju nešto privuklo samo trenutno, npr. iznenadni događaj, rijetki predmeti, nepoznate ličnosti, nov nastavni materijal itd. Nasuprot nevoljnoj, pasivnoj ili nehotičnoj pažnji, stoji voljna ili spontana pažnja. Kako se voljna ili spontana pažnja rukovodi jasnim ciljem i odlikuje sviješću, ona se može pojaviti kod djece oštećenog sluha u starijim razredima. Tom voljom dijete vrši izbor predmeta i postupaka pomoću kojih će se u saznavanju istine doći do cilja. Naročito je upadljivo da je pažnja djece oštećenog sluha podložna čestim promjenama, ustvari ona se mijenja pojavom novih utisaka. Opće je pravilo da je pažnja ove djece slabog intenziteta i da se brzo zamara što ima za posljedicu nemirno držanje djeteta za vrijeme časa, lutanje pažnje u raznim pravcima.

Zadaci u obrazovanju djece sa oštećenim sluhom

Obrazovni zadaci za djecu oštećenog sluha, u prvom redu, su da djecu sa oštećenim sluhom osposobe da se služe govornim organom, odnosno da ih osposobi za jezičko i govorno obrazovanje i za sticanje znanja iz oblasti općeg obrazovanja, kao i to da kod njih razvije sposobnosti potrebne za sticanje umijeća i potrebnih navika.

Nagluhi učenik može sa uspjehom da savlada gradivo ako mu se tokom čitavog školovanja pruža specijalna stručna pomoć u dva vida: vježbe u slušnom opažanju i korekciji izgovaranja i vježbe u razvoju leksike.

Obrazovanje čula, također, je jedan od važnih zadataka obrazovanja djece sa oštećenjem sluha.

Sposobnost učeničkog posmatranja razvija se pomoću očigledne nastave. Većina djece sa oštećenim sluhom dolaze u školu sa sposobnošću samog gledanja, bez zapažanja međusobnih odnosa, a zadatak škole je da dijete vodi postepeno posebnom cilju, tj. da ga nauči da posmatra. Da bi se čula obrazovala, potrebno ih je metodski vježbati. Vježbanjem čula dolazi se do potpunijeg i jasnijeg opažanja cijelog predmeta, zatim do jasnog zapažanja dijelova, osobina i odnosa među tim dijelovima i najzad cijelog predmeta u odnosu na druge predmete, odnosno pojave. Ako se metodski ne sprovede vježbanje u cilju razvijanja sposobnosti promatranja, u tom slučaju dobivene predstave biće nepotpune i nejasne. Vježbanje samo čula vida neće biti dovoljno ako se posmatranje ustvari ne završi sa upotrebom ruke, a to će se ostvariti kada se posmatranje prevede na ručni rad, odnosno u rad kroz tehničku nastavu. Tek sa metodičkom upotrebom ruke stvara se solidna baza za obrazovanje čula.

Svaki nastavni rad sa ovakvim učenicima počinje analizom, a predmet ili stvar koju analiziramo, služi kao osnova za razvijanje učenikove sposobnosti za posmatranje. Uopće uzevši vrijednost očigledne nastave ima trostruki značaj:

  1. učenici oštećenog sluha pomoću očigledne nastave stiču jasne i potpune predstave, tj. znanje, a pored toga razvijaju i svoje sposobnosti posmatranja
  1. u očiglednoj nastavi principijelno gledište je da se ne radi samo o sticanju što većeg broja opažanja, već da se tim opažanjima budi i razvija učenikova pažnja, a razgovorom o stvarima i poređenjem stvari razvija se kod svih učenika oštećenog sluha mišljenje
  1. stvarna nastava, pored razvoja čula, pažnje i mišljenja, ima veliku ulogu u razvoju govora kod ovih učenika.

Što se tiče nastavnog gradiva za stvarnu nastavu mora biti konkretno, odnosno                                                                                                                                                    očigledno iuzeto iz neposredne prirodne i socijalne sredine.

Metode za obrazovanje čula ove djece su mnogobrojne: posmatranje predmeta, modela, slika, filmova, izrada objekata, crteža, zatim putovanja i izleti. Od svih ovih metoda najprihvatljivija je: da ono što djeca vide da rukom izrade. Izradom ručnih radova postižu se dva cilja: budi se i razvija aktivnost i samovolja.

Još neki zadaci surdopedagoške nastave su:

–          preobražaj prirode razvoja djeteta oštećenog sluha, savlaživanjem posljedica oštećenja i približavanjem njegove osobenosti svojstvima djeteta koje čuje

–          razvoj govora kao osnovnog sredstva komuniciranja i značajnog faktora u formiranju mišljenja i sticanja znanja

–          uspostavljanje svih svojstava ličnosti potrebnih za uspješnu socijalizaciju u sredinu osoba zdravog sluha

–          osposobljavanje društvene sredine za adekvatan odnos i prihvatanje slušno oštećene osobe

–         mobilizacija i podsticanje kompenzatorskih sposobnosti i preostalih čula u postizanju odgojno-obrazovnih ciljeva i zadataka.1

Pedagoški rad učitelja sa djecom oštećenog sluha

Sa djetetom oštećenog sluha treba govoriti prirodnim glasom, razgovjetno i bez vikanja, paziti na intonaciju u govoru i obratiti pažnju na završetak riječi, odnosno rečenice. Ako nas dijete nije razumjelo treba da mu ponovimo ono što smo kazali tako da ono shvati naš govor u potpunosti.

U pedagoškom radu cilj vježbanja sluha je da se dijete uvježba što bolje u sigurnoj diferencijaciji slušnih podražaja. No, i bez obzira na stepen gluhoće, djetetu treba pružiti priliku da stekne naviku slušanja.

Pri radu sa ovom djecom treba biti vrlo oprezan i taktičan, jer priličan broj ove djece nerado usvaja ove govorne korekcije. To dolazi otuda što djeca izgovaraju pojedine slogove i riječi onako kako ih ona čuju, pa ako se strogo traži pravilna artikulacija riječi kod njih nastupa otpornost i ona se još više povlače u sebe. Najbolji je način rada da se djetetu donesu i pred njega stave modeli, predmeti i igračke koje pobuđuju interesovanje kod djeteta, pa se zatim vode razgovori između nastavnika i djeteta o tim predmetima.

Najveći problem nastavniku I učeniku sa oštećenjem sluha je glasovno-govorna komunikacija. Glasovni govor učenika koji ne čuje nešto je drugačiji I nerazumljiviji. S obzirom na to, s takvim učenikom trebamo razgovarati nešto usporenijim tempom, dok govorimo biti mu okrenuti licem da bi pored slušanja govora uz pomoć slušnog aparata, informaciju upotpunio I vizualnom komponentom – očitavanjem govora sa lica I usana sagovornika. Šetnja po učionici onemogućava učenika da održava stalni vizualni kontakt, što može rezultirati nemirom, nedostatkom pažnje, prestankom sudjelovanja I ometanjem drugih učenika. Treba maksimalno izbjegavati objašnjavanje dok je nastavnik okrenut licem prema ploči, a učenicima leđima. Isto tako ne treba se nadglasavati u blizini učenika sa slušnim aparatom, što može dovesti do traumatskih oštećenja ostatka sluha zbog mogućnosti slušnog aparata da sve zvučne podražaje znatno pojača.

U radu s djecom oštećenog sluha treba voditi računa o:

–          vrsti istepenu oštećenja

–          vremenu nastanka oštećenja

–          intelektualnim kapacitetima

–          ostalim psihološkim karakteristikama.

Učitelj u čiji je razred uključeno dijete oštećena sluha klonit će se indiferentnog gledišta i popustljivosti, jer to dovodi do pasivnog učenika, što onda negativno djeluje na njegov razvitak i na stvaranje gledišta o školi I školskim obavezama. On je, također, dužan da se dodatno informiše i obrazuje o oštećenju koje ima dijete u njegovom razredu, te da stalno prati i izučava literaturu o pomenutom oštećenju.

prof. pedagogije Alma Mehidić



1 Šarenac, O.(1999), “Teorija I praksa specijalnog školstva u BiH”, Tuzla, str.70

 

u

Da li ste čitali?

Posao je djeteta da se kreće, vrti, skače, a ne da satima gleda u mobitel!

Najvažnija misao vodilja u radu dr. Rajovića vrlo je jednostavna – djeca kroz igru najbolje …