Naslovna / Tekstovi / Porodica / KONTROLA EMOCIJA KOD DJECE
mom-and-child

KONTROLA EMOCIJA KOD DJECE

Emocije su jedna vrsta energije u pokretu. One nas snabdijevaju informacijama onda kad smo voljni da ih iskusimo. Emocije su originalan put do spoznaje. Nažalost mnogi se plaše te energije i odupiru joj se na način da je negiraju, da je guše ili jednostavno pokazujući svijetu tzv. cool ili hladno lice za sve prilike jer će tako „dobro proći u životu“, tj. nikome se neće zamjeriti i svi će reći kako se dobro uklapaju i snalaze.
Međutim, naše emocije se osjećaju zarobljenim i pronalaze sebi manje ugodne puteve do slobode kao što je gnjev i fizička agresivnost onda kad ih najmanje očekujemo i kad se pitamo kako je uopće takav vrisak proizašao iz naše usne šupljine. U ovakvim životnim momentima doživljavamo sebe i svoje dijete kao stranca i ne znamo kako da se nosimo sa tom reakcijom. Što je najgore, takav vid otpusnog ventila postaje sve češći jer je automatski aktiviran i mi imamo malo ili nikako kontrole.

Da ne bi došlo do tog stanja trebamo djelovati preventivno kako kod nas samih tako i kod naše djece, a to je da postanemo svjesni naših emocija i da ih znamo glatko voditi kroz život. Pogrešno je misliti da su emocije čista akcija ili reakcija, one su tu da nam kažu „Stop“ i “Obrati pažnju”, bilo da je riječ o emociji ljubavi ili emociji mržnje i ljutnje. Mnoge bi stvari u životu prošle neopaženo da nam nije emocija, pa čak i onih manje poželjnih. I mnogi bi ljudi jurili bezobzirno kroz život ne gledajući da li su nešto zgazili da nije naših emocija.
Prije nego što naučimo našu djecu da putem raznih tehnika i inteligencije kontrolišu svoje emocije moramo ih upoznati s njihovim emocijama i dati im pravo da ih osjećaju. Znači, kako god dijete ima pravo da voli, tako ima pravo i da se ljuti, jer kad ljudskom biću postane upitno njegovo pravo da osjeća, postaje mu upitno i njegovo pravo da živi.

PRAVO DA OSJEĆAJU…
Djeca često dobiju poruku da su njihovi osjećaji :
1. Nebitni – kad mu roditelj na njegov/njen zahtjev odgovori sljedeće : „Taman posla da i tome brinem…“;
2. Neodgojeni – kad roditelj želi da ga/je smiri pa kaže: „Pametna djeca se fino ponašaju“ – dijete zaključi da nije pametno jer se ne ponaša fino;
3. Destruktivni – kad dijete napravi nered igrajući se, onda se roditelj usudi reći : „Kuću ćeš nam raznijeti“;
4. Štetni za druge – kad nema kraja pitanjima, onda roditelj alarmira : „Puknut će mi glava ako tako nastaviš“;
5. Odbojni za okolinu – kad dobije ukor u školi onda roditelja brine: „Šta će reći drugi kakvo dijete imam“;
6. Umanjuju im vrijednost – kad dođu gosti, a dijete ne zna ispravno jesti za stolom onda roditelj komentariše :“Kako si smotan…“;
7. Da nisu stvarni – kad dijete dođe iz škole i plače što su ga druga djeca vrijeđala onda roditelj umanjuje sve riječima: “Ma znam ja da to nije tako bilo…“;
8. Nezreli – kad mu se ne kupi omiljena igračka onda dobije stručan savjet: „Veliki dječaci ne plaču zbog glupih stvari“;
9. Neshvatljivi – kad osramoti roditelja svojim nestašlucima onda čuje sljedeće: „Ne shvatam kako se možeš tako ponašati…“.

Kad roditelji uporno prave serije komunikacijskih propusta i kad djeca dođu do zaključka da su nebitni, neodgojeni, destruktivni, štetni za druge, odbojni za okolinu, da umanjuju vrijednost svojim roditeljima, da nisu stvarni, da su nezreli i neshvatljivi onda je za očekivati da u njima proradi frustracija, ljutnja pa čak i gnjev, i ono što se od tih emocija da primijetiti na njihovoj spoljašnosti kao što je, naprimjer, namršteno lice, hladan pogled, neposlušnost, glas pun netrpeljivosti, vrištanje, uvrijedljive riječi, udaranje, sve zajedno nije ništa u poređenju s njihovom unutrašnjošću u kojoj je narušeno samopuzdanje i u kojoj se oni vide kao potpuno beznačajna i bespomoćna bića. Japanci znaju reći : „Smirivanje uma nakon agresije i ispada je isto kao kad se porežeš i stavljaš zavoj da zaustaviš krvarenje.“ Rana je već tu. Možda nam to stanje postane slikovitije kroz sljedeću priču o ekserima :
„Bio jednom jedan dječak jako teške i naprasite naravi. Često je vrijeđao druge ljude svojim gnjevom. Svi su ga izbjegavali. Njegovom ocu nije bilo nimalo lahko odgajati takvo dijete. On odluči da ga poduči životnoj lekciji i da mu pokaže kako njegovo ponašanje izgleda u očima drugih. I tako mu otac dade vreću punu eksera i reče mu da svaki put kad izgubi strpljenje i kad se posvađa s nekim da zakuca po ekser u vrhove taraba.
Odmah prvog dana dječak je uspio zakucati 37 eksera i tek tada je shvatio da je to velik broj povrijeđenih duša. Narednih dana i sedmica se uspio kontrolisati, sve s ciljem da smanji broj eksera, i zaista, broj eksera se smanjivao iz dana u dana sve dok nije došao dan kad nije nijedan ekser morao zakucati. Ponosno je otišao do oca da mu pokaže svoj uspjeh: „Danas nisam nijedan ekser ukucao! Poradio sam na svom strpljenju!“, a otac mu na to odgovori: „Sad uradi sljedeće! Svaki put kad izgladiš odnos s ljudima koje si povrijedio, izvadi po jedan ekser sve dok ne otkloniš sve eksere iz taraba.” Dječak je danima i sedmicama uporno radio na izglađivanju odnosa, a broj eksera se smanjivao sve dok nije došao dan kad je i posljednji ekser izvadio iz tarabe. Ponosno je otišao do oca da mu pokaže da su tarabe bez eksera i da je uspio ostvariti svoj cilj. Onda mu otac reče da dobro pogleda tarabe i bezbrojne rupe koje su povađeni ekseri iza sebe ostavili. Tarabe neće više nikad biti kao prije ….”
Ova nas priča vodi do našeg sljedećeg koraka u svijetu emocija, a to je da razvijemo svijest kroz komunikaciju da svako treba da nosi svoje emocije i da za njih snosi odgovornost.

BITI ODGOVORAN ZA SVOJE EMOCIJE…
Odgovarati za svoje emocije znači da ne možemo smatrati druge odgovornim za stanja koja osjećamo. Kod nas je uvriježen izraz “je li te to neko naljutio?”, što ukazuje na to da mi pasivno dopuštamo da neko drugi utječe na naše unutrašnje stanje i da nam emocije služe samo kao automatski reaktor u kojem mi nemamo nikakvog razumnog učešća. Niko nas ne može naljutiti niti obradovati ako mi to ne dopustimo i mi sami odlučujemo kako ćemo se u određenom momentu osjećati. Ako svojoj djeci pokažemo ličnim primjerom da naše raspoloženje ne zavisi od njihovih emocionalnih izljeva, onda će i oni shvatiti da na taj način trebaju gledati na svijet oko sebe. Drugim riječima, u direktnom obraćanju djetetu to ide otprilike ovako, tvoj izljev gnjeva u momentu kad nisi dobio slobodno da ideš s rajom vani ne znači da i kod mene mora prouzrokovati istu reakciju, jer emocije ne služe za akciju i reakciju, samim tim učiš da kad te neko u razredu vrijeđa ne znači da kod tebe mora stvoriti isti osjećaj i potrebu da uzvratiš na isti način, jer tvoj osjećaj i tvoje odluke zavise od onoga šta ti dozvoliš u datom momentu. Ovo je jedna u nizu poruka koje dijete može da shvati i primjeni u svom životu ako se mi pravilno znamo odnositi prema emocijama kao što se može vidjeti u sljedećim primjerima:
-“Bila sam zabrinuta” umjesto “Na smrt me sekiraš”
-“Tako sam ponosna na tebe” umjesto “Učinio si me ponosnom”
-“Osjećam sram kad uradiš..” umjesto “Sramotiš me”
-“Bude mi žao kad vidim razbacane stvari” umjesto “Izluđuješ me neredom”

POKAŽI ŠTA OSJEĆAŠ…
Zanimljivo je znati da na terapijama masaže organa putem vježbi ispravnog disanja Kinezi objašnjavaju disanje kao životno uzimanje i davanje, tako kažu da ako površno dišemo mi površno i živimo, ali ako duboko i temeljito dišemo mi isto tako i živimo. Disanje je elementarni dio života bez kojeg se ne može, a ipak ljudi tako rijetko o disanju razmišljaju. Sad iskreno, kad ste Vi zadnji put svjesno disali i osjećali kako zrak osvježava svaku ćeliju Vašeg tijela? Ili, kad ste slobodno i svjesno pokazali šta osjećate? Disanje je usko povezano s emocijama, jedno bez drugog ne može i za ljudska bića su od velikog značaja. Kad smo ljuti, naš ritam disanja je ubrzan, kad smo nečim uznemireni naše disanje nas guši, kad smo zadovoljni naše disanje je umjereno.
Ispravno i duboko disanje je preventiva negativnim emocijama, pa čak i u trenucima kad nastupi frustracija i ljutnja možemo primjeniti tehnike ispravnog disanja kako kod nas samih tako i kod naše djece, najbolja metoda je da ih zajedno praktikujemo svaki dan. Naše disanje može ići u stilu da brojimo do 6 dok udišemo i isto tako da izdišemo s mislima u glavi “udišemo život, a izdišemo nemir”, a možemo to odraditi na još kvalitetniji način tako što ćemo jasno i ispravno izgovarati svako slovo šehadeta “la ilahe illallah” jer ono u sebi sadrži sva slova koja oslobađaju disajni sistem, kontrolišu otkucaje srca i održavaju disanje uravnoteženim. Pored toga, dajemo djeci ispravan autoritet u Allahu, dž.š., a vjera u Njega podiže samopouzdanje, jača samokontrolu i usmjerava ih na njihove intelektualne sposobnosti :
“ONE KOJI VJERUJU I ČIJA SE SRCA KAD SE ALLAH SPOMENE SMIRUJU – A SRCA SE, DOISTA, KAD SE ALLAH SPOMENE SMIRUJU.” (13:2
“POMOZITE SEBI STRPLJENJEM I MOLITVOM, A TO JE ZAISTA TEŠKO OSIM POSLUŠNIMA” (2:45)
“SJEĆAJTE SE VI MENE, I JA ĆU SE VAS SJETITI…” (2:152)

Potiskivanje emocija uzrokuje niz nepoželjnih situacija kao što je na primjer glavobolja ako potisnemo frustraciju, začepljeni sinusi ako ne plačemo, grčevi u stomaku ako potisnemo uzbuđenje, tuča između dvije osobe ako potisnu ljutnju, napad panike zbog potisnutog straha i depresija zbog ugušene iritacije ili dosade. Jako je bitno da učimo djecu da zdravo ispolje svoje emocije i da ih shvate kao priliku da nauče nešto novo, pa čak kad je i ljutnja u pitanju. Da je ispoljavanje ljutnje nešto što je ispravno nalazimo i u primjeru Poslanika, a.s., na njegovom licu se tačno znalo kad je bio ljut, znao bi pocrvenjeti od ljutnje i ne bio pričao ni s kim, ali se znalo i kad je bio radostan po njegovom osmijehu i toplini pogleda. Pojam sabura u islamu nije da gutamo i trpimo, a u sebi da negodujemo, nego da razumijemo i da se moralno uzdignemo. Ovo prvo shvatanje sabura može aktivirati psihosomatska oboljenja, a znamo da sve što je islamom naređeno ne nosi štetu sa sobom, što povlači zaključak da je ovakvo tumačenje sabura pogrešno. Pojam sabura se jedino može shvatiti na način da nam je to prilika da sebe preispitamo, da razmišljamo i da se uspijemo moralno uzdići za jedan stepen više. Kad objašnjavamo našoj djeci pojam strpljenja mi ih ne tjeramo da bez prethodnog objašnjenja trpe ono što se od njih očekuje da trpe, nego se primjeni ova druga metoda, a to je razgovor i korištenje svih raspoloživih sredstava da dijete shvati zbog čega je njegov/njen postupak bio pogrešan.

NEKE OD TEHNIKA KONTROLE EMOCIJA….
Kad nađemo da su nam djeca zahvaćena ljutnjom i bijesom najbolje je uraditi sljedeće :
-Stopirati – izbrojati do 10 ili ga/je udaljati na par minuta dok se ne smiri…
-Uravnotežiti disanje – zajedno s djetetom duboko disati dok se ono ne smiri
-Dati mu priliku da kaže šta ga je to izbacilo iz papuča
-Objasniti da je ljutnja dobra prilika da identifikujemo problem, ali nije i da ga riješimo
-Dati mu/joj da napiše misli koje im pomažu da drže pod kontrolom svoju ljutnju i to prebaciti na veliki hamer papir koji se može okačiti na zid dječije sobe kao podsjetnik
-Raditi s djecom vizualizaciju ili mentalno vođenje koji ih imaginarno slikaju na željeni način i unaprijed ih pripremaju kako da se postave prema problemu
-Predložiti im nešto u sasvim novom ambijentu npr. šetnju, trčanje, košarku, plivanje, kino (pogledati crtani ili igrani film na teme koje podižu samopouzdanje i daju kreativne izlaze iz teških situacija)
-Melodično učenje Kur’ana smiruje napetost i pruža sigurno utočište od svake nevolje (spada u terapiju melodijom)

Za kraj bih ostavila riječi Bertranda Russella: “Mi znamo previše, a osjećamo premalo!”

autor Aida Tule

Da li ste čitali?

Posao je djeteta da se kreće, vrti, skače, a ne da satima gleda u mobitel!

Najvažnija misao vodilja u radu dr. Rajovića vrlo je jednostavna – djeca kroz igru najbolje …