Naslovna / Tekstovi / Porodica / Odgajanje – naljepši ili najteži posao na svijetu?
Moden-Muslim-Mother

Odgajanje – naljepši ili najteži posao na svijetu?

Oduvijek u ljudima postoji potreba da kontroliraju druge, posebno one koje smatraju slabijima ili one koje smatraju sebi podređenima, ovisnima. Ako čovjek nije dovoljno svjestan i savjestan, podleći će toj ljudskoj slabosti i iskoristiti svoju moć, svoj autoritet u negativne svrhe, počet će manipulirati. Budući da je svojstveno ljudskim bićima da idu zaobilaznim, kraćim i lakšim putem, obično tu kraticu koriste i u pedagoške svrhe. Jasno, lakše je manipulirati nego odgajati. Za odgoj je potrebno puno strpljenja, znanja, svjesnosti, kreativnosti, vremena i volje, dok za manipulaciju ničega nije potrebno mnogo, samo malo vještine i želje za brzim izlazom iz iritantne situacije.

 

 „Odgoj je sijanje čovještva. Mjesto da se kao odgajatelji mučimo i žalostimo čupanjem korova s djece, mogli bismo svakodnevno divno osvježiti svoje zvanje mirisanjem krasnog cvijeća u tim istim dušama. U svojoj odgojnoj praksi uvijek sam odgajanika gledao u dva primjerka; u primjerku prisutnog djeteta i u primjerku budućeg čovjeka. Govoriti u jeziku prvoga i biti kasnije u stanju izdržati ocjenu i kritiku drugoga, u tome se sastoji vještina i bit odgojitelja. Odgoj je međusobni dodir. To je susret dviju duša, starije, zrelije i naprednije duše, s mlađom i još nerazvijenom dušom. Odgojna uloga se iscrpljuje tek “na terenu”. To je najteža, ali i najveća uloga. Svaki trud uložen izvan tog odnosa donosi, doduše, velike koristi odgojnoj stvari, ali sve su to ipak drugorazrednosti, sve to dolazi od onih mladih duša u drugom izdanju, izblijeđeno i ohlađeno. Živu i toplu riječ ne može nitko i ničim zamijeniti. Gdje nema čestog, prisnog i toplog odnosa odgajatelj-odgajanik, tu nema ni odgoja” (Jurjević,1995:136-138).

 Razlika između odgoja i manipulacije

Polić (1997) navodi da dok se odgojem njeguje sloboda odgajanika, što znači da se potiče na samoodređenje i stvaralaštvo te priprema za budući samoodgoj i suodgoj – a to upravo znači novu slobodu, snažnije samoodređenje i značajnije stvaralaštvo – manipulacijom ga se prvenstveno nastoji učiniti nekome ili nečemu korisnim. Stoga, dok odgoj teži optimalizaciji odgajanikovih mogućnosti, manipulacija naprotiv teži maksimalizaciji manipulatorove koristi – ili koristi njegovih poslodavaca. Drugim riječima, instrumentalizacijom odgoja pretvara ga se u manipulaciju.

Cilj odgoja je da pojedinci postanu sretne, kreativne i slobodne osobe, a takve osobe su i produktivne osobe. Njihovo djelovanje izvire iz njihove slobode i čiste potrebe za stvaranjem, a njihova energija usmjerena je ka pozitivnim ciljevima. Takve osobe sebe ne doživljavaju samo kao sastavni dio neke veće cjeline, kao sastavni dio društva, nego kao cjelinu. Zbog toga je takvim osobama vrlo teško, ako ne i nemoguće, manipulirati. Oni imaju mnogo više energije za djelovanje, jer je ne troše na borbu za svoje mjesto u društvu, na borbu protiv drugih ljudi i (ili) na sređivanje svog unutarnjeg bojnog polja.

“Teško dijete jeste dijete koje je nesretno. Ono je u stanju rata sa samim sobom, pa je otuda i u ratu sa svijetom. Težak čovjek je u istoj vreći. Nijedan sretan čovjek nikad ne pravi nered na nekom skupu, niti zagovara rat, niti linčuje crnca. Nijedna sretna žena nikad ne zanovijeta mužu ili djeci. Nijedan sretan čovjek ne ubija i ne krade. Nijedan sretan poslodavac ne zastrašuje svoje namještenike. Svi zločini, sve mržnje i svi ratovi mogu da se svedu na nesreću. Ova knjiga je pokušaj da se prikaže kako nastaje nesreća, kako ona uništava ljudski život i kako djeca mogu da se odgoje tako da do nesreće uopšte ne dođe” (Neill, l988:17-18). “Mnogo je lakše živjeti sa djecom koja vas se boje nego sa onom koja vas vole”(Neill, l988:101).

To znači da je puno lakše manipulirati nego odgajati. Roditelji jednostavno žele kreirati djecu po vlastitom kroju i uopće ne uzimaju u obzir njihove potrebe. “U njihovom odgoju postoji vječni raskorak između onoga kakvo bi dijete trebalo biti i onoga što dijete doista jeste. U principu, oni uvijek polaze od idealne slike, ne uvažavajući i ne videći pred sobom svoje stvarno dijete.

Ako se u tome doista pretjera mogu se očekivati dva ishoda. Ili ćemo stvoriti apsolutno poslušno dijete, koje nije ništa drugo nego nakalemljeno idealno biće po zamislima svojih roditelja, ili ćemo dobiti uskoro kućnog buntovnika koji ne podnosi, da igra kostimirane uloge, već pod svaku cijenu, traži svoj identitet, svoj osobni JA, teži da sam donosi odluke, da misli svojom glavom. No u tom buntovnom ponašanju treba prije svega vidjeti njegov protest, a ne njegovu prirodu. On protestira protiv svojeg roditelja koji ga ne priznaje kao specifično i neponovljivo biće, ne prihvataju ga takvoga, kakav jest, ne priznaje ga kao izvornu osobu koja dolazi” (Ozimec,1990:19).

Na takvo ponašanje je vrlo važno obratiti pažnju, jer se iza toga krije kreativno i slobodno biće koje se želi izraziti, koje se želi osloboditi upravljanja svojih roditelja i početi se samoodređivati. Puno je teže djetetu koje je popustilo utjecajima i upravljanju svojih roditelja i odgajatelja.

“Ne treba čitaocu mnogo ukazivati da vidi, da je apsolutno poslušno dijete biće, kojem je potpuno modelirana svijest izvana. Otvorena srca i još praznih glavica djeca su podobna za takvu dresuru. Oni nemaju razvijene kritičke moći da sami sude i da zahtijevaju dokaze za ono u što treba slijepo vjerovati. Razumljivo je da trebamo odgajati dijete prema društvu i za društvo u kojem živimo, ali to nikako ne bismo smjeli učiniti pod cijenu da uništimo individualitet. Takav manipulativni čin stvara doslovno duševnog invalida. Dijete koje od prvih dana svoga života nije naučilo vještinu slobodnog izbora i samostalnog mišljenja, neće biti sposobno ni kada odraste da prepozna svoje potrebe, svoje mogućnosti, vlastite stavove, osjećaje i misli. Takva osoba ne živi svojim životom, takva se osoba veseli samo onda kada svojim postupkom zadovolji nečiji autoritet. Svoj život ravna prema mišljenju drugih, okolina postaje jedino mjerilo vlastitih aktivnosti” (Ozimec,1990:19-20).

Vrlo je jasna razlika između odgoja i manipulacije. Bilo bi poželjno da roditelji i odgajatelji prestanu manipulaciju zvati – odgojem. Na taj način, pravilno koristeći riječi, veća je vjerovatnost da će postati svjesni kada obavljaju koju od tih aktivnost, a svjesnost ih može približiti cilju – odgoju!

Priredila: dipl.pedagog-psiholog Nasiha Smajlović

Da li ste čitali?

Posao je djeteta da se kreće, vrti, skače, a ne da satima gleda u mobitel!

Najvažnija misao vodilja u radu dr. Rajovića vrlo je jednostavna – djeca kroz igru najbolje …